Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Stanka Milanović, dr Dragiša Slijepčević, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, na osnovu člana 167. stav 1. tačka 1. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 28. maja 2009. godine, doneo je
O D L U K U
Utvrđuje se da odredba člana 55. stav 1. u delu koji glasi:“ zakonom ili“, Zakona o telekomunikacijama („Službeni glasnik RS“, br. 44/03 i 36/06) nije u saglasnosti s Ustavom.
O b r a z l o ž e nj e
Ustavnom sudu podnet je predlog za ocenu ustavnosti odredbe člana 55. stav 1. Zakona o telekomunikacijama, jer se navedenom odredbom Zakona u delu u kome je predviđeno da se i zakonom mogu propisati odstupanja od ograničenja aktivnosti ili korišćenja uređaja kojima se narušava privatnost i poverljivost poruka koje se prenose telekomunikacionim mrežama, bez ustavnog osnova, proširuje pravni osnov za odstupanje od tajnosti pisama i drugih sredstava komunikacija zajemčene odredbama člana 41. Ustava. Iz ove zakonske odredbe, po mišljenju predlagača, proizlazi da za ograničenje tajnosti pisama i drugih sredstava komunikacija nije uvek potrebna sudska odluka kojom bi se to pravo ograničavalo, već je moguće, pozivom na ovu odredbu, posebnim zakonom propisati neki drugi pravni osnov ograničenja ovog prava. Stoga ova odredba Zakona u osporenom delu nije u saglasnosti ni sa odredbama člana 20. Ustava, prema kojima ljudska i manjinska prava zajemčena Ustavom mogu zakonom biti ograničena ako ograničenje dopušta Ustav, u svrhe radi kojih ga Ustav dopušta, u obimu neophodnom da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava.
Ustavni sud je predlog ovlašćenog predlagača dostavio na odgovor Narodnoj skupštini 13. februara 2009. godine koji, u ostavljenom roku od 45 dana, nije dobijen, te je Sud, saglasno odredbi člana 34. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) , nastavio postupak.
Ustavni sud je konstatovao da je Ustav Republike Srbije od 1990. godine, na osnovu koga je osporeni Zakon donet prestao da važi danom stupanja na snagu Ustava Republike Srbije od 2006. godine. S obzirom na to da je istekao rok za usklađivanje ranije donetih zakona sa važećim Ustavom od 2006. godine, koji je utvrđen odredbom člana 15. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srbije („Službeni glasnik RS“, broj 98/06), ustavnost osporene odredbe Zakona ocenjuje se u odnosu na Ustav koji je na snazi, na osnovu člana 167. Ustava.
Ustav utvrđuje: da je vladavina prava osnovna pretpostavka Ustava i da počiva na neotuđivim ljudskim pravima i da se vladavina prava, pored ostalog, ostvaruje ustavnim jemstvima ljudskih i manjinskih prava i povinovanjem vlasti Ustavu i zakonu (član 3.); da se ljudska i manjinska prava zajemčena Ustavom neposredno primenjuju i da se Ustavom jemče i kao takva neposredno primenjuju ljudska i manjinska prava zajemčena opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima i zakonima, kao i da se zakonom može propisati način ostvarivanja ovih prava samo ako je to Ustavom izričito predviđeno ili ako je to neophodno za ostvarenje pojedinog prava zbog njegove prirode, pri čemu zakon ni u kom slučaju ne sme da utiče na suštinu zajemčenog prava (član 18. st 1. i 2.); da ljudska i manjinska prava zajemčena Ustavom mogu zakonom biti ograničena ako ograničenje dopušta Ustav, u svrhe radi kojih ga Ustav dopušta, u obimu neophodnom da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava (član 20. stav 1.); da je tajnost pisama i drugih sredstava komuniciranja nepovrediva i da su odstupanja dozvoljena samo na određeno vreme i na osnovu odluke suda, ako su neophodni radi vođenja krivičnog postupka ili zaštite bezbednosti Republike Srbije na način predviđen zakonom. (član 41.); da Republika Srbija, pored ostalog, uređuje i obezbeđuje ostvarivanje i zaštitu sloboda i prava građana (član 97. tačka 2.).
U sprovedenom postupku Ustavni sud je utvrdio da je odredbom člana 55. stav 1. Zakona o telekomunikacijama („Službeni glasnik RS“, br. 44/03 i 36/06) propisano da su zabranjene sve aktivnosti ili korišćenje uređaja kojima se ugrožava ili narušava privatnost i poverljivost poruka koje se prenose telekomunikacionim mrežama, osim kada postoji saglasnost korisnika ili ako se ove aktivnosti vrše u skladu sa zakonom ili sudskim nalogom izdatim u skladu sa zakonom.
Ocenjujući osnovanost navoda predlagača da se osporenom odredbom Zakona, bez ustavnog osnova, proširuje pravni osnov za odstupanje od Ustavom zajemčene nepovredivosti tajnosti pisama i drugih sredstava komuniciranja, Ustavni sud je ocenio da iz odredbe člana 20. stav 1. Ustava proizlazi da se ljudska i manjinska prava zajemčena Ustavom mogu zakonom ograničiti samo ako ograničenje dopušta Ustav, u svrhe radi kojih ga Ustav dopušta, u obimu neophodnom da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava. Polazeći od Ustavom zajemčene nepovredivost tajnosti pisama i drugih sredstava komuniciranja i dozvoljenosti odstupanja od tajnosti utvrđenih odredbama člana 41. Ustava, Ustavni sud je ocenio da je, saglasno navedenim odredbama člana 20. stav 1. i člana 41. stav 2. Ustava, samo sud nadležan da, ako je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka ili zaštite bezbednosti Republike, na određeno vreme i na način predviđen zakonom, odredi odnosno dozvoli odstupanje od Ustavom zajemčene nepovredivosti tajnosti pisama i drugih sredstava komuniciranja. Odredbom člana 55. stav 1. Zakona propisano je da se od zabrane aktivnosti ili korišćenja uređaja kojima se ugrožava ili narušava privatnost i poverljivost poruka koje se prenose telekomunikacionim mrežama može odsutupiti ako se ove aktivnosti vrše u skladu sa sudskim nalogom izdatim u skladu sa zakonom. Međutim, ovom odredbom Zakona, u delu koji je osporen, propisano je i da su ove aktivnosti dozvoljene i u slučaju kada se vrše u skladu sa zakonom. Iz navedenog, po oceni Suda, sledi da je odredbom člana 55. stav 1. Zakona, propisana dozvoljenost odstupanja od zabrane aktivnosti ili korišćenja uređaja kojima se ugrožava ili narušava poverljivost poruka koje se prenose telekomunikacionim mrežama, ne samo kada se vrše u skladu sa sudskom odlukom, već i bez naloga suda, kada je takva mogućnost propisana ovim ili drugim zakonom. Budući da se prema odredbi člana 55. stav 1. Zakona, aktivnosti ili korišćenje uređaja kojima se ugrožava ili narušava privatnost i poverljivost poruka, po oceni Suda, mogu vršiti i bez postojanja odluke suda, ako je to propisano zakonom, Ustavni sud je ocenio da osporena odredba Zakona u delu koji glasi:„zakonom ili“, izlazi iz Ustavom dopuštenog ograničenja zajemčenog prava na nepovredivost tajnosti pisama i drugih sredstava komuniciranja, te da stoga nije u saglasnosti sa Ustavom.
Polazeći od izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 45. tačka 1) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
Na osnovu člana 168. stav 3. Ustava, odredba člana 55. stav 1. Zakona o telekomunikacijama u delu navedenom u izreci, prestaje da važi danom objavljivanja Odluke Ustavnog suda u „Službenom glasniku Republike Srbije“.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić, s.r.