Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Gorana Petrovića iz Gornje Toplice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 17. marta 2010. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Gorana Petrovića i utvrđuje da je stavom 2. izreke presude Okružnog suda u Valjevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravičnu naknadu za rad zajemčeno odredbom člana 60. stav. 4. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Okružnog suda u Valjevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine u delu stava 2. izreke, kojom je usvojena žalba tužene Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Valjevu, i preinačena presuda Opštinskog suda u Valjevu P1. 942/06 od 26. januara 2007. godine u st. I, II, III i IV izreke, pa se određuje da Apelacioni sud u Beogradu donese novu odluku po žalbi tužene u ovoj pravnoj stvari izjavljenoj protiv st. I, II, III i IV izreke navedene prvostepene presude.
3. Ova Odluka ima pravno dejstvo i prema licima koja nisu podnela ustavnu žalbu a nalaze se u istoj pravnoj situaciji, saglasno odredbi člana 87. Zakona o Ustavnom sudu.
O b r a z l o ž e nj e
1. Goran Petrović iz Gornje Toplice je 5. marta 2008. godine, preko punomoćnika, advokata Jasmine Mihajlović iz Valjeva, podneo Ustavnom sudu dozvoljenu i blagovremenu ustavnu žalbu protiv presude Okružnog suda u Valjevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine, zbog povrede prava na pravičnu naknadu za rad iz člana 60. stav 4. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se navodi: da je podnosilac ustavne žalbe podneo tužbu Opštinskom sudu u Valjevu protiv Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Valjevu, radi isplate dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika za period od juna 2003. do juna 2006. godine; da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe i obavezao tuženu na isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa po navedenim osnovima; da je, postupajući po žalbi tužene, Okružni sud u Valjevu doneo osporenu presudu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine i u stavu 2. izreke preinačio prvostepenu presudu, tako što je odbio tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe za isplatu dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika za period od decembra 2005. do juna 2006. godine; da je osporena drugostepena presuda zasnovana na činjenici da je 29. novembra 2005. godine stupio na snagu Zakon o policiji, kojim je u članu 147. stav 1. propisano da se, između ostalog, zbog posebnih uslova rada, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada i prekovremenog rada, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50% nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike; da je Okružni sud u Valjevu izveo pogrešan zaključak da je podnosiocu ustavne žalbe isplaćen dodatak na platu po navedenim osnovima, jer iz nalaza i mišljenja veštaka u ovoj pravnoj stvari proizlazi da “podnosilac nije dobio rešenje o visini plate po novom Zakonu o policiji“; “da veštak konstatuje da iz ponuđene dokumentacije nije mogao utvrditi da je plata podnosioca ustavne žalbe uvećana od 30 do 50% shodno novom Zakonu o policiji“ i da je na taj način povređeno pravo podnosioca na pravičnu naknadu za rad. Podnosilac ustavne žalbe predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, poništi osporenu drugostepenu presudu u stavu 2. izreke i “da naloži potrebne mere za otklanjanje štetnih posledica u određenom roku“.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari:
Goran Petrović (ovde podnosilac ustavne žalbe), Dragan Marković, Branislav Lazarević i Veroljub Čubrović su podneli tužbu Opštinskom sudu u Valjevu protiv Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Valjevu, radi isplate dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika za period od juna 2003. do juna 2006. godine.
Opštinski sud u Valjevu je 26. januara 2007. godine doneo presudu P1. 942/06, kojom je usvojio tužbeni zahtev tužilaca i u st. I, II, III i IV izreke obavezao tuženu da tužiocima na ime neisplaćenih dodataka na platu po navedenim osnovima za period od juna 2003. do juna 2006. godine isplati odgovarajuće novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25-og u narednom mesecu za prethodni mesec pa do konačne isplate.
Postupajući po žalbi tužene, Okružni sud u Valjevu je osporenom presudom Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine delimično usvojio žalbu i stavom 2. izreke preinačio presudu Opštinskog suda u Valjevu P1. 942/06 od 26. januara 2007. godine u st. I, II, III i IV izreke, tako što je odbio tužbeni zahtev tužilaca za isplatu dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika za period od decembra 2005. do juna 2006. godine. U obrazloženju osporene drugostepene presude se ističe: da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primenio materijalno pravo kada je našao da postoji obaveza tužene prema tužiocima u pogledu isplate dodatka na platu po navedenim osnovima za period od juna 2003. do novembra 2005. godine; da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo kada je obavezao tuženu da isplati tužiocima dodatak na platu po navedenim osnovima za period od decembra 2005. do juna 2006. godine; da je 29. novembra 2005. godine stupio na snagu Zakon o policiji, kojim je u članu 146. stav 1. propisano da policijski službenici i drugi zaposleni u Ministarstvu imaju pravo na platu koja se sastoji od osnovice i osnovnog i dodatnog koeficijenta u odnosu na zvanje, posebne uslove rada, opasnost, odgovornost i složenost posla; da je odredbom člana 147. stav 1. istog Zakona propisano da se, između ostalog, zbog posebnih uslova rada, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada i prekovremenog rada, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50% nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike i da je stavom 3. istog člana propisano da se na prava i obaveze proistekle iz posebnih uslova rada ne primenjuju odredbe opštih radno-pravnih propisa o uvećanoj zaradi; “da je po nalaženju Okružnog suda, Zakon o policiji lex specialis za službenike u Ministarstvu unutrašnjih poslova koji u napred navedenim odredbama čl. 146 i 147 predviđa način utvrđivanja i obračuna plata, tako da se u tom slučaju na plate zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova ne mogu primenjivati odredbe Zakona o platama u državnim organima i javnim službama o dodacima na platu. Kako odredbe Zakona o policiji i to čl. 147. st. 3. predviđa da se pri obračunu plata za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova ne primenjuju odredbe radno-pravnih propisa o uvećanoj zaradi, to tužioci nemaju pravo na isplatu dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, rada na dan praznika koji je neradan dan i noćnog rada“.
4. Odredbom člana 60. stav 4. Ustava, na čiju se povredu ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, kao i da se niko tih prava ne može odreći.
Odredbama Zakona o policiji (“Službeni glasnik RS“, br. 101/05 i 63/09), čijom primenom su donete presude Opštinskog suda u Valjevu i Okružnog suda u Valjevu, uređena su pitanja načina utvrđivanja plata i koeficijenata za obračun plata policijskih službenika i drugih zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova.
Odredbom člana 146. stav 1. navedenog Zakona propisano je da policijski službenici i drugi zaposleni u Ministarstvu imaju pravo na platu koja se sastoji od osnovice koju utvrđuje Vlada i osnovnog i dodatnog koeficijenta u odnosu na zvanje, posebne uslove rada, opasnost, odgovornost i složenost posla.
Odredbom člana 147. Zakona je propisano: da se zbog posebnih uslova rada, opasnosti za život i zdravlje, odgovornosti, težine i prirode poslova, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada, rada u smenama, prekovremenog rada, dežurstava, pripravnosti i drugih vidova neredovnosti u radu, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50 odsto nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike, a u visini mase sredstava potrebnih za isplatu dodatnih koeficijenata iz člana 146. stav 1. ovog zakona (stav 1.); da se na prava i obaveze proistekle iz napred navedenih posebnih uslova rada ne primenjuju odredbe opštih radno-pravnih propisa o uvećanoj zaradi (stav 3.).
Opštim propisima o radu je pitanje prava na uvećanu zaradu za prekovremeni rad, rad na dan praznika, za rad noću i rad u smenama, u periodu od 1. decembra 2005. do 31. maja 2006. godine, za koji je osporenom drugostepenom presudom pravosnažno odbijen tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe za isplatu uvećane zarade (odnosno isplatu dodatka na platu, s obzirom na to da je podnosilac policijski službenik), bilo uređeno na sledeći način:
Odredbama člana 2. Zakona o radu (“Službeni glasnik RS“, br. 24/05 i 61/05) je propisano: da se odredbe ovog zakona primenjuju na zaposlene koji rade na teritoriji Republike Srbije, kod domaćeg ili stranog pravnog, odnosno fizičkog lica, kao i na zaposlene koji su upućeni na rad u inostranstvo od strane poslodavca ako zakonom nije drukčije određeno (stav 1.); da se odredbe ovog zakona primenjuju i na zaposlene u državnim organima, organima teritorijalne autonomije i lokalne samouprave i javnim službama, ako zakonom nije drukčije određeno (stav 2.); da se odredbe ovog zakona primenjuju na zaposlene strane državljane i lica bez državljanstva koji rade kod poslodavca na teritoriji Republike Srbije, ako zakonom nije drukčije određeno (stav 3.).
Odredbom člana 104. stav 1. Zakona o radu je propisano da zaposleni ima pravo na odgovarajuću zaradu, koja se utvrđuje u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu. Odredbom člana 105. stav 1. Zakona je propisano da se zarada iz člana 104. stav 1. ovog zakona sastoji od zarade za obavljeni rad i vreme provedeno na radu, zarade po osnovu doprinosa zaposlenog poslovnom uspehu poslodavca (nagrade, bonusi i sl.) i drugih primanja po osnovu radnog odnosa, u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, dok je odredbom člana 106. Zakona propisano da se zarada za obavljeni rad i vreme provedeno na radu sastoji od osnovne zarade, dela zarade za radni učinak i uvećane zarade.
Odredbama člana 108. stav 1. Zakona je propisano da zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu u visini utvrđenoj opštim aktom i ugovorom o radu, i to, između ostalog:
- za rad na dan praznika koji je neradni dan – najmanje 110% od osnovice;
- za rad noću i rad u smenama, ako takav rad nije vrednovan pri utvrđivanju osnovne zarade – najmanje 26% od osnovice;
- za prekovremeni rad – najmanje 26% od osnovice.
Odredbama Zakona o platama u državnim organima i javnim službama (“Službeni glasnik RS“, broj 34/01), koje su se primenjivale i na postavljena i zaposlena lica u ministarstvima do 1. januara 2007. godine kada je počeo da se primenjuje Zakon o platama državnih službenika i nameštenika (“Službeni glasnik RS“, br. 62/06, 63/06, 115/06 i 101/07), bilo je propisano: da se plate postavljenih i zaposlenih lica iz člana 1 ovog zakona, pored ostalog, utvrđuju i na osnovu dodatka na platu (član 2. tačka 3)); da dodatak na platu, između ostalog, pripada za dežurstvo i druge slučajeve rada dužeg od punog radnog vremena određene propisima (prekovremeni rad), rad na dan državnog i verskog praznika i rad noću (između 22,00 i 6,00 časova narednog dana), ako takav rad nije vrednovan pri utvrđivanju koeficijenta, kao i da se dodatak na platu obračunava i isplaćuje u visini utvrđenoj Opštim kolektivnim ugovorom (član 5. stav 1. tač. 2, 3) i 5) i stav 2.).
5. Ispitujući postojanje povrede prava podnosioca ustavne žalbe na pravičnu naknadu za rad u predmetnom parničnom postupku, Ustavni sud je pošao od toga da je Zakon o policiji omogućio policijskim službenicima i drugim zaposlenim u Ministarstvu unutrašnjih poslova da pod određenim uslovima ostvare pravo na dodatak na platu, odnosno uvećanu zaradu (po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika), putem utvrđivanja većeg koeficijenta za obračun plate.
Naime, zakonodavac je u članu 147. stav 1. Zakona o policiji predvideo mogućnost, ali ne i obavezu poslodavca da zaposlenima u Ministarstvu unutrašnjih poslova utvrdi koeficijente plata koji su za 30 do 50 odsto nominalno veći od koeficijenata za druge službenike za rad na dan praznika koji je neradni dan, noćni rad, rad u smenama, prekovremeni rad, dežurstva, pripravnosti i druge neredovnosti u radu. Odredbom člana 147. stav 3. navedenog Zakona je isključena primena odredaba opštih radno-pravnih propisa o uvećanoj zaradi na prava i obaveze proistekle iz posebnih uslova rada, ali samo u slučaju da je zaposleni ostvario pravo na uvećanje koeficijenta plate na način i u visini propisanoj stavom 1. istog člana. Ukoliko zaposlenom u Ministarstvu unutrašnjih poslova rešenjem poslodavca nije utvrđen koeficijent za obračun plate od 30 do 50 odsto nominalno veći od koeficijenta za druge državne službenike, što predstavlja pogodnost proisteklu iz posebnih uslova rada, zaposlenom ne može biti uskraćeno pravo na uvećanu zaradu koju za rad na dan praznika, rad noću, rad u smenama i prekovremeni rad imaju svi zaposleni u Republici Srbiji. U protivnom bi pravo na uvećanu zaradu bilo uskraćeno upravo kategoriji zaposlenih koji svoj odgovoran i težak posao obavljaju u uslovima opasnim po život i zdravlje.
U konkretnom slučaju, Okružni sud u Valjevu je našao da je neosnovan tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe u delu u kome je po navedenim osnovima tražio isplatu dodatka na platu za period od decembra 2005. do juna 2006. godine, jer je “Zakon o policiji lex specialis za službenike u Ministarstvu unutrašnjih poslova koji u napred navedenim odredbama čl. 146 i 147 predviđa način utvrđivanja i obračuna plata, tako da se u tom slučaju na plate zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova ne mogu primenjivati odredbe Zakona o platama u državnim organima i javnim službama o dodacima na platu“. Po oceni Ustavnog suda, ovakvo pravno stanovište drugostepenog suda bi bilo ustavnopravno prihvatljivo samo u slučaju da je u predmetnom parničnom postupku na nesumnjiv i nedvosmislen način utvrđeno da je podnosilac ustavne žalbe ostvario svoje pravo na dodatak na platu na način predviđen odredbom člana 147. stav 1. Zakona o policiji. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja u ovoj pravnoj stvari, Ustavni sud je ocenio da je Okružni sud u Valjevu proizvoljno primenio relevantno materijalno pravo, pogrešno ocenjujući da podnosilac ustavne žalbe nije imao pravo na isplatu dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih praznika koji su neradni dani, samim stupanjem na snagu Zakona o policiji. S obzirom na sve navedeno, a imajući u vidu da je podnosilac ustavne žalbe imao pravo na dodatak na platu po navedenim osnovima, u smislu odredaba člana 2. tačka 3) i člana 5. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama, sve do donošenja pojedinačnog rešenja o utvrđivanju koeficijenta za obračun plate koji sadrži i zakonom predviđeno uvećanje, Ustavni sud je ocenio da time što u konkretnom slučaju Okružni sud u Valjevu nije na pravilan način utvrdio da li je podnosiocu zaista i isplaćen dodatak na platu, povređeno njegovo pravo na pravičnu naknadu za rad.
6. Shodno iznetom, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Okružnog suda u Valjevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravičnu naknadu za rad zajemčeno odredbom člana 60. stav 4. Ustava, pa je ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (“Službeni glasnik RS“, broj 109/07), i odlučio kao u tački 1. izreke.
Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice učinjene povrede prava mogu otkloniti jedino poništajem osporene drugostepene presude u delu stava 2. izreke kojim je odlučivano o žalbi tužene Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Valjevu, kako bi u ponovnom postupku bila doneta nova odluka o žalbi, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke.
Imajući u vidu da je stavom 2. izreke osporene presude Okružnog suda u Valjevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine povređeno i pravo drugih lica na pravičnu naknadu za rad, a koja nisu podnela ustavnu žalbu, Ustavni sud je ocenio da ima mesta primeni člana 87. Zakona o Ustavnom sudu, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 3. izreke.
7. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić